Clayfulness radionice
Mjesto koje je prvo trebalo meni
Ja sam Antonija i osoba sam iza Clayfulnessa.
Do gline sam došla u razdoblju u kojem sam nakon godina brzine, stresa i života u glavi učila usporavati i ponovno slušati sebe i svoje tijelo. Glina je vrlo brzo postala jedan od načina na koji sam to radila – rukama, bez ekrana, bez multitaskinga i bez potrebe da budem produktivna.
Iz toga je s vremenom nastao Clayfulness.
Nisam ovdje da učim ljude kako napraviti savršenu šalicu jer ona ne postoji. Pokazujem osnove, pomažem kad treba i brinem o svemu ostalom kako bi nekoliko sati moglo proći bez razmišljanja o tome što je sljedeće.
Clayfulness sam napravila kao mjesto kakvo je meni trebalo kad sam ga počela tražiti.
Kako izgleda radionica?
Dođeš, popiješ kakao, dobiješ komad gline i osnovne upute. Nakon toga radiš svojim tempom. Možeš pričati, možeš šutjeti, možeš pitati za pomoć ili se potpuno izgubiti u onome što radiš.
Radionica traje oko tri sata, ali ne gledamo na sat. Ako ti treba malo više vremena, ostaneš malo duže.
Ne moraš znati što će nastati
Ne moraš imati nikakvo iskustvo, niti biti „kreativan tip”. Pokazat ću ti osnove rada s glinom, a onda istražuješ što tvoje ruke mogu napraviti. Ako zapneš, tu sam. Ako ne zapneš, neću ti smetati. :)
Ne postoji zadani predmet koji svi izrađujemo niti postoji jedan ispravan način kako bi na kraju trebao izgledati.
Ne izrađuješ za sebe
Na početku radionice čeka te izbor predmeta koje su napravili ljudi koji su bili ovdje prije tebe. Gledaš ih, uzimaš u ruke i biraš onaj koji te iz nekog razloga privuče. Tek kad ga odabereš, pročitaš poruku osobe koja ga je napravila. Predmet i poruka odlaze s tobom kući, kao uspomena na Clayfulness.
Onda je red na tebe.
Izrađuješ nešto za nekoga koga ne poznaješ i tko će jednom doći nakon tebe. Na predmetu ostavljaš svoje inicijale, a uz njega poruku budućem vlasniku.
Ne znaš kome radiš. Ne znaš tko je radio za tebe. Ali nekako se pronađete.
Ceremonijalni kakao
Kakao u svom cjelovitom, minimalno prerađenom obliku – za razliku od kakaa u prahu, zadržava i prirodnu kakao-masnoću. Tradicionalno se kakao stoljećima koristio u kulturama Srednje Amerike, ne samo kao hrana i napitak nego i u ritualnim i ceremonijalnim kontekstima. Zbog toga se danas za kvalitetan, cjeloviti kakao namijenjen takvom načinu pripreme često koristi naziv ceremonijalni kakao, a nazivaju ga i hranom bogova.
Ne, na Clayfulnessu ne radimo kakao ceremoniju. :) Kako pripremam i poslužujem na početku radionice, a pije se polako, uz rad s glinom. Nema žurbe ni posebnih pravila - ideja je da prati proces, a ne da bude zaseban dio radionice.
A kako je uopće završio uz glinu?
Kakao sam prvi put pila rano ujutro na brani, sjedeći uz potok. Pripremila mi ga je Ivana, moja „šamanka s brane“, koja se, sasvim slučajno ili ne, također nedavno počela baviti keramikom.
Jednog dana došla je k meni doma i napravila ceremoniju samo za mene. Tada sam prvi put osjetila kako mi kakao malo po malo otvara srce koje je godinama bilo skriveno negdje duboko.
Počela sam ga piti dok sam radila s glinom i brzo shvatila koliko mi ta kombinacija odgovara. Kakao me umiri, glina zaposli ruke, a zajedno me nekako vrate iz glave u tijelo.
I bilo je potpuno prirodno da oboje završe u Clayfulnessu.